~ P R O Z A ~ Ranka Lukić


Ona je znala da čeka, uvijek je stajala po strani, tiho i neprimjetno, dok se točilo i pilo, podvriskivalo nečemu što nikada razumjela nije. Ponekad je kroz prljava kafanska stakla vidjela samo obrise razuzdanih dama i njihovih pratilaca ne želeći da ikada upamti niti jedan lik, još manje osmijeh i jedne od tih izgubljenih duša koje nikada nisu saznale smisao  života. Ponekad je i sama prolazila kroz odškrinuta vrata da bolje osmotri razularenu gomilu i uvijek se taj još jedan korak zaustavljao na istom mjestu. Spuštenog pogleda, bježala je nazad. 

Godine su prolazile, osjećala se izdanom i napuštenom. Tražila je svoje mjesto pod suncem, ali su je neke nevidljive ruke koje su mirisale na alkohol i jeftine parfeme kraljica noći,vukle u svijet koji nije željela. Uspjela je da se odbrani. Zastala da se odmori. Nije više šetala tim ulicama, prestala pratiti trag izgubljene ljubavi. Potražila neke ljepše prostore, ljude i osmijehe. Zapamtila od svega muškarca i ženu, pijanca i damu sa čudnim očima, kao da ih je napustila duša. Uplašila se ta dva para očiju, tog dana  joj se srušio svijet.
 Na brzinu je navukla trenerku, obula patike, potrčala. Od tada, do današnjeg dana, niko je nije vidio. Možda je tu među nama, ali je ne možemo prepoznati. Kada u čovjeku ubiješ ljubav, kada ga izdaš, prevariš, lažeš, obmanjuješ, maltretiraš, kako da ga poslije svega prepoznaš. Ne može se nazad. Vrijeme curi, kao zadnja kap vina pred pijanu zoru. Kao njena suza kojom je tolila svoju žeđ i presahla.
To je bila Ona koje više nema. Razbijena su i prljava stakla kroz koja su se nazirali likovi izgubljenih duša. Ona je svoju sačuvala, onda kada je prestala da čeka...
***
 Znala je samo jedno, da se mora skloniti. Pomislila je kako će najlakše biti u nečiji zagrljaj. Tako joj se tada činilo, nekako, mislila je, tu je čovjeku najtoplije.Ali, došlo je, prvo burno vrijeme, a onda vrijeme šutnje. Nije se imalo više šta reći, potrošeni su bili čak i zagrljaji. Zahladnilo je.
Hodala je, ponekad šutke, ponekad pjevušeći u sebi  gledajući u vrhove svojih cipela, zapinjala o ivice trotoara, ulazila u automobil smješkajući se sebi samoj i vozila okolo želeći da pobjegne što dalje. A nije, uvijek je bilo više razloga za ostati. Ti razlozi, rastanci, brige, čekanja... -kome da se žalim pomislila je, nosiocima važnih lica koja su zavaljena u pletene stolice na gradskom trgu gledale značajno guzice mladih dama. Taman su im bile u visini očiju. Gladnih raznih vrsta ima. Prosci  gledaju odozdo. Poneki sviraju i promuklo pjevaju, oni notama gledaju i vrhovima jagodica osjećaju. Koja razlika, pomislila je. Jedan pas lutalica sa tužnim očima u prolazu između dvije zgrade, čekao je, tako joj se učinilo - zagrljaj, smiraj, kraj. Možda sve troje skupa, prošaputala je ne okrećući se. Pozajmila je malo ljubavi iz tog pogleda, postala saučesnik njegovih želja i sama lutalica. Opet je tražila sklonište u ljubavi. Bez povoda, bez razloga, lupkajući potpeticama u ritmu muzike iz obližnjeg kafića. Sasvim obična, ONA koja u svakoj gomili sa parolama vidi natpise o srećnom životu. Na ivici suza i osmijeha, između negdje, u zagrljaju toplom, u poznim plodovima ljeta koji se nude usnama. U svom životu, samo gost.



Pričala je, a ja sam se osmijehivala i mislila kako čudno zvuče te njene rečenice koje su se nadovezivale jedna na drugu, bez prestanka. Samo nagovještaj da ću da je navedem da priča o vremenu koji je provela u ratu, preokrenula bi o tome kako ljudi koji mnogo jedu, u stvari pronalaze utjehu u hrani nezadovoljni svojim životom. Znaš draga, reče mi, negdje sam čitala da ukus krempite na nepcima pruža zamijenu za dosadan i tup život. Pusti rat, on kao i krempita na nepcima mnogih, ima sličan učinak. Nisam je baš razumjela, ali sam značajno klimnula glavom, kao da sve shvatam. A nisam. Moji putevi nisu bili i njeni.Svejedno, pokušala sam proniknuti u srž svih tih njenih priča, a ni trenutak nisam pomislila da samo postavljam pitanja. Bezobrazno, pomislila sam u jednom trenutku i u sljedećem zaboravila.
Kao da mi je čitala misli upita me- Šta radiš ti sa tolikom količinom nakupljenih informacija? Kome i zašto trebaju sasvim obične, svakodnevne priče dvaju prijateljica? Ako ih budeš prepričavala izgubiće smisao, oskrnavićeš mjesečinu po kojoj šetaju zaljubljeni, pokrenuti stari sat koji je našao svoj smiraj, krenuće bijesno da otkucava jer ne poštuješ godine, zamutićeš vodu ispod kamenog mosta i zamagliti oči, pa neće više moći da upijaju pučinu sa obale koja mi je podarila parče sebe.
Moraš znati ponešto i sama. Nešto samo svoje. Potražiti odgovore u sebi.Lakše će ti prići drugi, od tebe otkinuti neku tajnu i baciti je u ravnodušno jutro.Dan će sve da obriše, ništa vječno nije, ne brini. Reče ONA i ostavi me da se osjećam kao kradljivac prijateljstva.........





  O BOGATSTVU

Tu smo gdje jesmo i samo bog zna da li tu završavamo ili putujemo dalje, odbacujući oklop i puštajući dušu kao pticu iz krletke da slobodno leti, da se vrati tamo gdje i pripada. Početku. Prirodi. Možda je neko samo obrnuo slijed događaja. Varaju li me osjećaji i to nešto što me vodi, samo jedan korak ispred mene, vara li me noć koja je kao varljiva žena tako različita od prvog jutarnjeg zračka sunca koje mi otvara oči i ruši sve iluzije o postojanju bilo čega drugoga pre i posle rođenja. Nije ni važno. Samo imam potrebu da zapisujem osjećaje i podijelim ih sa sebi sličnima. Ako to ne uradim istoga trena, misao me napusti i odleprša nepovratno, a meni je žao, mislim da sam na gubitku.
Osjećai u službi misli. Misao bez emocije u službi...đavo bi ga znao. Još jedan pokazatelj naše različitosti, protiv koje nemam ama baš ništa. Tu smo da se dopunjujemo. Čudimo jedni drugima, kad za to pronađemo vremena. Nasmiješimo ili namrgođeno pogledamo, čak i ako nemamo nekog razloga. Sve zavisi od tog emotivnog dijela u nama.
Nisam bila u dilemi kad sam rađala svoje sinove da li da im pričam bajke i usadim koliko je u mojoj moći, misao, da je dobrota vrijedna pažnje, toliko, da nema cijene. Tada sam bila jako mlada pa sam ponekad uz put života, stareći fizički, nikako drugačije, još i mogla pomisliti na trenutke da griješim. Sada kad sam postigla cilj u tom dijelu odgoja, sigurna sam da greške nema. Dobro srce i duša jedino oružije koje sam im dozvolila da nose sa sobom. Mozak! Tu priroda i geni odrade svoje.
Svako od svog života pravi ono što mu najbolje odgovara, pokušavajući da mu bude što ljepši i ugodniji. Nekima nije važan način kako da dođu do te puste želje za lakoćom življenja. Ovima što ipak biraju način, ne želeći povrijediti nikoga, zarad JA ,ostaje prostor za neke druge sitnice koje život znače.
Bogati smo i jedni i drugi. Onim što oko vidi ili onim što je u nama. Sve zavisi šta ko smatra bogatstvom.
U tome je sva poenta ove priče... Mogla bi da teče kao rijeka ali ostaviću je kao potok ispred kuće pored koga sam i sama naučena da je kap ispod oka, koju žedna usna pije, dublja od svakog okeana. Jer, kap po kap kroz samo jedan život, nakupi se za napojiti mnogo žednih usta. Čovječe!
 


 

* * * * *


  
 
Gitaro moja

Bila je zima, decembar, tamo nekih davnih šezdesetih godina. Bio je to običan dan, ničim obilježen do tada, a neće ostati upamćen niti proslavljan ni poslije, do dana današnjeg. Rođenje, slavlje koje bi trebalo biti nešto najveće i najljepše u životima onih koji su ga stvorili. Ipak, desi se da to nije tako.
Šest godina kasnije, škola, ispred bista narodnog heroja, unutra veliki hol sa širokim stepeništem, priredbe upriličene za razne praznike, malena djevojčica recituje. Godine prolaze, smijenjuju se generacije, taj školski hol čuva najljepše pjesme i muziku sa školskog klavira, na kojemu se smijenjuju nastavnik i njegovi učenici.
Gitara uvijek dođe poslije u rukama te iste djevojčice, mio zvuk koji njeni maleni prsti uspijevaju proizvesti i dočarati svima ljepotu muzike sa žica, na kojima je plesala radost postojanja.
I kasnije, opet gitara u rukama djevojke koja zauvijek napušta taj hol, školsko dvorište iz kojega će joj najupečatljivije ostati tužne vrbe ispod kojih su se dogodile prve ljubavi, prve svirke, prva spoznaja, šta to ima tako tužno u vjetru koji cvili kroz krošnje tih stabala, posađenih ko zna kada.
I, iskorak dalje. Pisala bih o njoj mnogo toga, roman cijeli. Ne dozvoljava mi da opišem jednu potresnu priču. Kaže, mnogo i previše na svijetu postoji takvih i još tužnijih sudbina. Nije jedina koja nikada nije imala koga da zove majkom. Nije jedina koja je morala ostaviti gitaru u nekom kutku, usamljenu kao što je i sama bila, a toliko je voljela prebirati po njenim žicama, toliko da joj se činilo ponekad kako je miluje ona koja joj je podarila život. Jedne noći u decembru, dok je bila hladna zima.. Sarajevska. I, pjesma je Kemina, sarajevska i porodilište, i poezija njena i svih onih koji osjećati znaju.
Gitaru je, kaže pronašla nakon dugo godina, u međuvremenu je umjesto njenih žica milovala svoja dva sina. I srećna je. Iako, kaže, možda je mogla uz svu pruženu ljubav da ih uspavljuje gitarom, muzikom svoje mladosti. Svejedno pjevušila im je pjesmice koje je sama smišljala.
Toliko mi je ispričala. Kaže, nije sve za priču. Ne mora biti ni tajna. Jednostavno, nešto se zakopa duboko u sebe. I boli. Na sve se živ čovjek navikne. "Gitaro moja, hajde zasviraj nek čuju LJUDI" Reče i mahnu i namignu šeretski, nikada ne bih pomislila koliko tuge krije u sebi. Možda mi dopusti jednom, da ispričam više. Neka se zna, ko zna zašto bi to bilo DOBRO. 

Niko, ne zna.........


 * * * * *

 

                                      Tramvaj zvani čežnja

Indexi su Sarajevska priča, tramvaj može biti svačija, u ovom slučaju i on je Sarajevska, pisanje zaboravljenih pisama takođe, poezija priča svih onih koji osjećati znaju, najljepši mogući način da se ljudi kroz nju prepoznaju i upoznaju.


Ne, nisam ja tužna sto izgubih zavičaj, davno sam to prestala biti. Ja sam duboko unesrećena. Pa opet, nisam jedina. Da li mi je lakše zbog toga? Nemam pojma, ali svakako ovo nije priča o meni. Ja takve priče ne pišem. Ja i ne pišem priče, ništa osim poezije. I ponekog pisma, obožavam te zaboravljene koverte sa papirom u boji, sa cvjetićem, srcem...zavisno o čemu je riječ.



Poznavala sam nekoga, samo onako, površno iz tramvaja, kao onaj zvani čeznja, nekoga cija je uredno upakovana koverta bila crna i rijetko kad poslana na ičiju adresu. Naprosto, pismo bez adrese. Sebi pisano. "Ukradeno i otvoreno". Unutra papir u najljepsim bojama duge i opet ispisan najcrnjom noći. Riječi olovno teske, kao tromi korak u tudjini, žal za ostavljenim, saosjećanje sa svakom i najmanjom tugom na svijetu. Kolika li je to duša? Mjeri se samo svjetlošću. Božanskom. Nikako drugačije.

Ne,nismo se slučajno sreli u tramvaju, nismo se slučajno zagledali jedno drugom duboko u oči, čitajuci ih proročanski, bez izgovorene riječi, odlazili svako na svoju stranu, pišući pisma za sebe. Ništa u životu nije slučajno.


"Eto Tebe", tako volim da kažem onima o kojima pišem. A iskljucivo pišem o dobrim ljudima i o utopističkim stvarima kao što su mir, ljubav ili dobrota koja bi trebala da vlada ovom planetom.


Eto tebe u težini napisane tuge, na papiru u bojama duge, samo između redova treba čitati, nema licemjerja, onog slatkoriječivog ljigavog govora, udvaranja svačemu i svakome, da bi se dopao. Eto te u sjetnom oku dječijem, u kojemu se pisac pronađe, uđe kroz zjenicu tužnoga oka i stopi sa dušom tvojom, pa sad skupa kao jedno tumaramo ili letimo tamom života, osvijetljavajući jedno drugom puteve koji vode nekad nekamo, nekad nikamo...svejedno, u dvoje je lakše.

 

Eto te, držiš cvijet u ruci i napisa poneki ljubavni stih (koji napredak u tvom bolu), izazivajući u meni radost, to osjećanje davno zaboravljeno, ostalo tamo negdje, dok Indexi pjevaše "Sanjam", a mi ni slutili nismo da ćemo jednoga dana jedino još to imati. Snove. I izmišljati jedni druge, govoreći: mislim da te volim...ne mislim, znam..onako nekako božanski...a opet, kako sam samo čovjek, tako bih spustila glavu na tvoje rame i osjetila tvoju ruku na mome obrazu, mogla bih tako da umrem srećna, a ako bih prezivjela...mogla bih...jednom ću ti pričati o tome..........ili ću ti napisati pismo.

Znaš koverta važna nije, važan je taj svilenkasti, mirisni papirić unutra, on upije i najtužniju riječ i od nje napravi priču o ljepoti postojanja. Na kraju, ja ne znam drugačije. Ako sam te i izmislila, zarad priče, još ljepše mogu da te osjetim kao nešto što hrani moju dušu. Eto tebe, ipak postojiš.



* * * * *


VRT ISTINE

Onako uz put, u koloni, u otisku vojničke cipele na sniježnoj stazi, u noći koja neće dočekati zoru, u zaleđenoj pjesmi, tragom molitve koja nema obilježje, kao istrošeni i kužni...putuju ljudi u koje ni pakao ni raj vjere nemaju. Pitala se jesam, kroz koju zlu planinu vodi naš put. I našla odgovor. Samo treba tražiti, dozivati i čekati strpljivo. Biti tih toliko da te čuju oni koji na

raskršću znaju odabrati pravi put. Ne zalutati u magli života, ne buditi riječi i prostirati ih uzaludno, ako zaspale su nježno na usnama koje nikada više progovoriti neće.

Svaka moja noć ima mene. Predala sam se. Zato ja više nemam nju. Izgubila u pokušaju časnog življenja. I odnese me đavo među stihove koje živim i hranim se riječju kao najgladniji tvrdim komadićem hljeba, bez smisla, samo da se preživi. Opet nastaju pitanja, bez odgovora...i opet, iz početka, tražim, onako uz put, u koloni, oči nečije. I ruku ostalu ... ruku zasađenu u vrtu porušenog groblja ...ili... u vrtu moje ljubavi, vrtu ruža, kao krv crvenih. Tražim i pronalazim smisao besmisla. Besmisao noći koja neće dočekati zoru. Smisao neke druge noći koje probudi jutro okupano jutarnjom rosom kao suzama zalivena humka, onih što sišli su sa neba i pustili korijen ispod zemlje, da nikne najljepši cvijet. Naprosto jedinstven, koji ne mari za godišnja doba, koji i zaleđen cvjeta i miriše kao duše izgubljene. Uz put. U koloni koja je stigla do cilja, ne znajući da ih tu čeka 
NIŠTA!

Volim jučerašnje ljubavi, nježnosti, ... volim slušati posebne, drugačije od drugih... volim riječi raspoređene nepravilno sniježnim stazama, ali ne volim puteve bespuća koje nas odvedoše 
NIKAMO!!!

Gledamo se, a ne vidimo ... pričamo, niko nikoga ne sluša... upinjemo da razumijemo, a pogrešno shvatamo .. .danas volimo, sutra zlo činimo. Kroz tu zlu planinu vodi naš put. A tako malo treba - koji sunčani dan da otopi sniježnu stazu, odnese otisak cokule vojničke. Proljeće cvijetno, malo vjetra u kosi, ljubavi mrvicu ... ruka u ruci, ona ista koja će jednom biti zasađena u vrtu istine.



* * * * *


PJESNICI MOJI

Tako to ide, dragi moji, pjesnici. Nije lako biti običan. Nakazna samoća. Zablude istrgnute iz mulja. Slast riječi koje izdaju ono, čime se kukavičluk hrani. I tako to biva, kad se previše sniva,dok se noć kao vodopad sliva u vedro jutro, od kojega se očekuje, da promijeni sve.Uglavnom, ne promijeni ništa. Jutro za jutrom, stih za stihom, izjednačiše sreću i nesreću, samo

zato da bi stvorili nešto novo. Šta moze biti novo, kad je sve rečeno, zapisano između redova. Možda uspomene koje traju i njihova slast, sisanje gorčine ili miline, potpuno svejedno. Jer,  kad prođe sve to, pa se uspomenom zove,gorčina ili milina ostavila je samo trag zuba, u zagriženom plodu, zabranjenog voća. Mili bože. Mreža u koju se upleteš, glupost, laž, bruka...ludilo. Pokušaj da se odglumi ludilo. E, ne ide to tako. Nema svako privilegiju da bude lud, niti da zaista vidi kako se za krajičak oblaka zakačila duša i plovi.

Ljudi moji! Pogledajte kad dan sunčani, noć oboji i kad se srce iščupa iz grudi. Na dlan stavi i pokloni.  A onda shvati uzaludnost tog krvavog čina. Natrag nema. Ne vraća se izgubljeno. Poklon se daruje,dušom. Za kajanje je kasno. Iza će ostati naslovi, korice pohabane, unutra ono sto smo živjeli. Trgovaće se, 

prodavati - kupovati naše duše.

Prelijepa žrtva. I pitanja, na koja, dok smo ovdje nikada nećemo znati odgovoriti.

I nebeski i zemaljski. Zla kob nas spaja. Ljubav razdvaja. Dok anđeo na ramenu poje pjesmu neizrecivo tešku. To je breme, koje nosimo do kraja.
Stražari pakla i raja!  Poete miline i gorčine. Onda, tišine. 
Kao, kad jaganjci utihnu.


* * * * *


 DUŠA

"Duše često komuniciraju mimo našeg mozga i one nemaju granica idu preko prostora koje naše oko ni blizu ne može dosegnuti, nalaze se druže, dijele ljubav i tješe se..." reče čovjek.

Odgovorih mu: "TI si vječiti početak, neograničen u mom srcu i ne postoji ništa što tako obasjava put mraka, kao duša Tvoja."
Pitala sam se kako opisati nekoga, koga oko nije vidjelo, a poznaš ga više od nekoga, koga gledaš i slušaš čak i svakodnevno? I na pamet mi pade sat i kazaljke, poklopljene. Pomjeranje i premiještanje vremena sa jednog mjesta na drugo, dok kazaljke ostaju poklopljene, zauvijek. Tako to biva u nekim susretima, bezvremenim.
"Reći ćes da sam lud." Ne, reći ću da si pronadjen i zapisan, onda kada su izmedju dva stiha, dva pasusa, zaustavljene dvije tužne ptice koje pjevale su mrak, očekujući ili ipak ne, tračak svjetlosti. Sada ću ja biti ta, koja je luda. Izadji iz mraka, rekoh. "Kada je mrak, ja upalim svijeću", reče.....i nestade.....ostavljajući me da opišem DUŠU. Da poistovijetim, vidjeno i nevidjeno.
Lakše mi je da "kradem" misli i nadovezujem ih na svoje, pa onda to dvoje, kao dvije poklopljene kazaljke, čine jedninu. Ili da napišem pjesmu o putevima bez cilja i mjestima koje ostaše neupijena dovoljno u tu DUŠU koja eto, zato, naprosto vapi i vraća se sličnima sebi, ne bi li još bar malo upila te prošlosti, ljepote, mladosti, ljubavi i koječega što ni ne liči na sadašnji trenutak tuge, koja se uvukla ko živi oganj pod kožu i peče, prži, boli ali srce ne dotiče. Jer ono se pretvorilo u kamen. Kamen iz koga je nikao cvijet. Ko ga može ugledati, zavrtiti kroz zjenicu oka, u sebi sačuvati, saznat će šta je i ko je. DUŠA!


* * * * *



SLOBODA 

Nisu mi više potrebne riječi, ostavljam ih. Potrebno mi je vrijeme. Vrijeme da 
progovori i kamen i cvijet... (i progovoriše) 
Otvorili smo tu zaboravljenu sjemenku u kojoj je čekalo zaboravljeno proljeće, rekli sve što je trebalo, osjetili prećutano, nasmješili neviđenom, otvorili put nečemu što imena nema, osvjetlili ga malaksalom iskrom života, dok svanjivalo je jutro novo... nađosmo se na čudesnom polju posutim maslačkom. Volim ovo u sebi. Još više, to u tebi. Koje prostranstvo, pogledaj! Niti lažno, niti izmišljeno. Samo zaboravljeno, pa pronadjeno. Sjemenka iz koje nježno, iznikoše dva ploda. Sezame otvori se! I otvoriše se vrata nade, kroz koja prođoše čovjek i leptir. U jednu dušu stadoše i sad lete. A ispod široko polje maslačkom posuto. Zašto? Zato, jer tako sloboda izgleda. Čak tako i miriše. 
Nisam to rekla ja. To moje srce, uz muziku, sa Dušom razgovara...


* * * * *


  SJEME ŽIVOTA 


        Kako ludo saznah iz kojeg sjemena moja sjenka niče! Kad mrak počne da eksploatiše moje ime? I kako se udaljih, od sebe same i kako se nestvarno primakoh ništavilu?! Đavolja posla.
         Da li sam birala sama, ili sam izabrana? Nadajući se da će silna ljubav moja biti pošteđena svakog srama dok boravim tu, gdje ne želim. Kradem li rječi ili one kradu mene, otimajući mi običan dan, običan bezbolan san, običnost u svakom pogledu, nerazumljivost oštrine jauka? Čudesno koristim svako slovo, svakome poklanjam vrt istine, onaj jedini u koji vjerujem. I kad plačem, vrištim, jaučem, utonem u sebe, duboko, razmišljam, izmišljam, maštam. I kad u tananoj magli ugledam strah ... probudim se.
         Danas oko sebe prosipam samo svjetlost, igram se u vječnosti i pišem izvan ovoga svijeta. Tu, iza zavjese, postoji pozornica na kojoj se odvija stvarnost. Sve ovo je iluzija! Ispružena ruka koja me čeka, kao ljubav neprolazna. Dotaknem je i zaigram ulogu koja mi je dodjeljena. Ples vječnog djeteta. Osjećam te ruke koje će da pokrenu tu bujicu strasti, čežnje, jačinu nezaustavljive ljubavi, koja teče mi kroz vene. Tu, iza zavjese, koja će uskoro da se raširi. Da konačno zaigram istinskim svijetom u ritmu jedne riječi.
         Zove se, vjerovali ili ne - Život! 
 .


* * * * *


MRTVA NOĆ

Sanjao sam noćas da te nema...ružan san. Razveselila bih noć ispod zemlje, preko mog sanjivog uma i rasplamsale mašte, pustila da lete sve neizgovorene i zamrle, proklete riječi... riječi. 
Smješkala se uzaludnom pokušaju da se nasmijem, onako ludo od srca, 
sve bih noćas, nešto...nešto. Živo. 
A sve je tako mrtvo. Mrtva su mora iz kojih sve riječi pokupih, mrtvi svi sa kojima sam najdublje rijeke pregazila. Mrtav je dan što prođe, mrtvo jutro što svanjava. Mrtve usne što sam ljubila, mrtav san. Mrtav pokušaj, da svaku pjesmu završim nadom u nesto ljepše. I ne zelim više ništa. Potpuno mi svejedno. Divan osjećaj. Mrtav. Dostojan ove provjerene boli u meni, koja će do jutra isto biti, kakva, no mrtva. Da ne kvarim napisano. Da slučajno ne ubacim neku nadu, san, potajnu želju, ispruženu ruku koja dotakne drugu, istu ovakvu i da skupa zaborave da, mrtvo je sve. 
Da ožive. Ne ! To ne postoji. U ovoj priči. Ona ne posjeduje ništa živo. Ne. Neću da je kvarim ničim lijepim. Mrtva mi se baš dopada. Prognana noć kroz koju koračam. 
Nema svjetlosti. Ni spasa. Sve sam izmislila.
Ružan san...........



* * * * *


NA PERONU SNOVA

 
Neću te oslovljavati imenom. Prepoznat ćeš se u nježnosti. U osmijehu, pramenu kose sklonjenog sa obraza moga, na koji spustio si usne.. U pjesmama mojim, poklonjenim Tebi, tvojih poklonjenih meni, ljepšim od najljepših vidika. U mirisima ljubavi. Isprepletenim prstima, dodirima čeznje dok sklapasmo oči, znajući da nikad završiti se neće. Jer ništa ni počelo nije. Jednom, kad budemo prebirali po uspomenama, umorni od života, kad se sjetimo te zore, umorne od tuge naše. Možda od svega ostane u sjećanju susret. Pogled. Oči. O, te tvoje oči! One su mi govorile sve. Tako žive i tako sjajne, pričale koliko ljubav je moćna. Pričale kolika sreća može da bude. Spustim glavu na mekani jastuk od snova, zagledam se u daljinu čekajući da se pojaviš. Nedostaje mi tvoje ime, tvoje nerazumljivo tumačenje stvari, dok šetali smo, zagrljeni, uz put tražeći knjigu koja posjeduje takve riječi koje ce da oslikaju nas dvoje, kroz nečiju drugu priču. Ljubavnu. Sve nesretne ljubavi su iste. Riječi ponekad nisu ni važne, ruku ti pružam. Ruku mi daj. I kao nekad me čuvaj. Usudi se vjerovati, da kad nam se pogledi sretnu, kao nekad, otkrit ćemo njihov zaboravljeni sjaj. Čuvam te u golotinji duše moje. A tako silno želim, da ti sve predam. I da sve opet, Tvoje bude. 


* * * * *


ISKRA ŽIVOTA

Neka umjesto mene pate riječi i neka me u snu posjeti jutro koje još 
svanulo nije, utjehu da mi da. "Iskra života"! Glupava nada, očajna i plaha. 
I ova noć neka prestravljena, čudnovato obojena... u njoj ni doma, ni odmora.
Nićega nema osim komada hartije koja mi se ponekad čini kao dragi kamen, 
koji bih razbila u u zrnca i nanizala ogrlicu, stavila je oko vrata, 
skupila kosu i krenula... ali... zvijezde sa neba se u tren izgubiše. 
Zamijeni ih, Pjesma! Iscjedismo iz nje i posljednju kapljicu radosti.
"Iskra života". 
Rub pučine tamne. Pismo ti pišem. Pocijepaću ga poslije. Da ne pomisliš 
da sam prosjak koji stoji u sjenci jednog drveta, čeznući... pojma nemam 
što brbljam i zatrpavam ovaj jadni papir riječima, kojima se u stvari grubo 
hvatam za bol. Kao da ništa drugo na svijetu ne postoji.

E, zamisli, čudnih puteva i beskorisnih stvari. Skinuću ogrlicu od dragog kamena 
i pustiti kosu. Bijesna bura će da me otkine od snova za koje se držim kao luđak. 
Možda me ponese tebi. Da... skupa sa komadićem hartije. 
Baš ovim. Sa kojim se i noćas družih.

 
* * * * *


 EMOCIJE 

  Ah ta muzika! Taj zvuk kao lelek, koji vreba sa visine, pa sve što je besmisleno 
dobije smisao. I obrnuto. Izmišljanje riječi, izmišljanje svijeta, nas u njemu, 
izmišljanje i snivanje u čaroliji odbjegle svijesti, da su rijeke prestale da 
teku i da sve je stalo.A onda u trenu, kao bujica, opet krenu java mirišući 
kroz zvukove i boje. Slušati i razumjeti. Gledati i vidjeti. 
Žestoko voljeti i nikada ne prestati. 
Možda mi se kroz ukroćeni vjetar priviđa stvarnost. Ili mi kroz vene kolaju 
svi oni koji su boravili pa otišli, ne znajući koliko su unesrećili postojanje moje. 
Nikad ne pitam: Zašto? Znam odgovor:
Tišina kroz koju odjekuje zvuk muzike, kamen iz kojega niče cvijet, 

tamo sa druge strane groba, kao tuga i sreća, rame uz rame, daju mi odgovore.
Otišla bih odavde, da ne vidim sebe ali usnih ljepotu pakla, zgrabih je usnama 
i još sam tu, sa rukama koje pričaju i očima koje govore ljubav kroz zvuk.
Ah ta muzika, sulude misli i zadnje upućeno slovo:
Tražim te u izgovorenim riječima
i pronalazim.
Moj vječiti pogrešan odabir ljudi.
Vrati mi dan. I san. Vrati mi mir.
Vrati mi mene i moju ljubav.
Osim nje ništa mi potrebno nije.
Jer, zaboga miloga, samo se ona
u svakoj mojoj pjesmi krije.



* * * * *


POČETAK

Nisu me pitali šta volim, šta ne volim, samo su mi govorili šta i kako moram. Ograničeni prostor, mali kutak kao kavez ptice, prostor koji će jednom biti prepričan jezikom trajanja. Zaboraviti mrak u najcrnja vremena - to je uspjeh. Vidjeti svjetlo tamo gdje nikad postojalo nije - to je moć. Bez imetka i dobitka, bez ičega osim svoje unutrašnje snage - to je ludost. Izgubiti se kao u transu dok svira muzika koja te baca u nebeske visine - to je nešto. Mnogo toga, postoji, samo treba tražiti. U ograničenom prostoru. Izmedju imena krštenoga i riječi. Živjeti, a ne postojati. To je moguće, to je stvarnije i od samoga života. Šta je život? Početak u kraju. Kraj u početku. Svejedno, samo obrnut redosljed rječi. Izmedju svega što biva i što će biti, izmedju prostora ograničenog vremenom. Kao poklopljene kazaljke sata u jednom mom obraćanju duši. 
Premještanje vremena koje stoji.

Svako novo jutro donese početak traganja za nečim.
Ako tražim Te u vjetru, pronaći ću tvoju ruku koja miluje mi obraz.
Ako tražim Te u izgovorenim riječima, odjekuje mi u uhu: "slušaj"... I slušam ... 
i čujem ... kao omađijana ... Divno li je imati nekoga na vrhu duše svoje.
Ako tražim Te, ljepi dane moj, još ljepša noći, na kraju putovanja, 
znam da ću te naći na početku.
Vidim, crno jedro, nas, vjetar, plovidbu i početak putovanja.....
One koji me nisu pitali ništa, ostavljam. Poklanjam im sve što imam. 
Na putovanje nosim samo ovo u sebi. Dovoljno. Za početak.....  



* * * * *


MIRNO SPAVAJ 

Spavaj. Ne budi se. Vremena su zla. Ljudi se samo tromo vuku ka nedostižnom
cilju. Spavaj! Ne muči se! Zaboravi, lagano, svaki dan po malo, zaboravi... 
Ne sanjaj! Ne pati! U ljudskoj patnji ničega močnog nema. Ne trebaš više 
 nijednoj zori, dani su svakako istekli iz tvoga srca.
Jedino te još noć voli i ljube te usne njene dajući ti nadu, lažnu, da će usnama 

po tebi da crtaju raj.......
Kako se to riječ pretvorila u zamku? Zašto se cvijet pretvorio u necvijet, 

pa sad sikće iza leđa, ogovarajući mirise?
Ništa sakriveno nije. Sve je tu, kao na dlanu, ponuđeno. Uzmeš. Smrviš. I baciš. 

Svakako sve uvene. Spavaj ! Ne budi se! 
Zaboravi!

Bilo bi utješno znati da kad te ne žele i odeš, ostane tišna ... i tajna. Duboko 

zakopana. Sve se, ipak, izgovoriti ne mora. Biti Ništa, to je pobožno. 
Biti nekome Sve, to je prekrasno, samo to ne postoji. Nudim ti san. 
Nudim ti šutnju. Podarila ti tajnu.
Prodata. Jeftino. Na tezgi suvišnih rečenica, čisto onako, da me još više boli. 

Nerazumijevanje, kao priča bez kraja, tako velika da nikad, niko, neće da je 
pročita. Zašto je i pišem? 
Bog samo zna.

Spavaj! Ne budi se! Sačuvaj me kao ružnu uspomenu! Ali ne pričaj me. Znam 

sama da se ogovaram. Sve vrijeme to činim prostirući crveni tepih pod noge
 nečije prljave od previše hoda, kroz misli moje.
Spavaj!

Možda će doći trenutak da se prilagodim tuđim riječima, koje sam izgovorila. 

Da olakšam bol. Tražeći cvijet zalutala u pogrešan vrt. Poezija i proza, život 
od kojeg se ne vidi čak ni sjenka moja.
Spavaj! Kad se probudiš saznat ćeš ono što ti nikada više reći neću.


* * * * *


EMOCIJE


Ah ta muzika! Taj zvuk kao lelek, koji vreba sa visine,  pa sve što je besmisleno 
dobije smisao. I obrnuto. Izmišljanje riječi, izmišljanje svijeta, nas u njemu, 
izmišljanje i snivanje u čaroliji odbjegle svijesti, da su rijeke prestale da teku i 
da sve je stalo. A onda u trenu, kao bujica, opet krenu java mirišući kroz 
zvukove i boje. Slušati i razumjeti. Gledati i vidjeti. Žestoko voljeti i nikada ne 
prestati. Možda mi se kroz ukroćeni vjetar priviđa stvarnost. Ili mi kroz vene 
kolaju svi oni koji su boravili pa otišli, ne znajući koliko su unesrećili postojanje 
moje. Nikad ne pitam: Zašto? Znam odgovor:
Tišina kroz koju odjekuje zvuk muzike, kamen iz kojega niče cvijet, tamo sa 
druge strane groba, kao tuga i sreća, rame uz rame, daju mi odgovore. 
Otišla bih odavde, da ne vidim sebe ali usnih ljepotu pakla, zgrabih je usnama i 
još sam tu, sa rukama koje pričaju i očima koje govore ljubav kroz zvuk.
Ah ta muzika, sulude misli i zadnje upućeno slovo:
Tražim te u izgovorenim riječima i pronalazim.
Moj vječiti pogrešan odabir ljudi.
Vrati mi dan. I san. Vrati mi mir.
Vrati mi mene i moju ljubav.
Osim nje ništa mi potrebno nije.
Jer, zaboga miloga, samo se ona
u svakoj mojoj pjesmi krije.



* * * * *




DRAGI MOJ * I dio...
 

Ne,nisi trebao reci: Ne volim te,više.Zato jer znam da ćeš već sutra kazati, mislio 
sam ni manje. Ali, sutra je već kasno. Sutra ne postoji, ne priznajem, više, sutra. 
Ja imam samo danas...a živim prošlost. Ne, nisi trebao reći da ne opraštaš mi 
zadnje riječi koje sam ti uputila. Ko se još stidi za proljeće koje je prošlo, 
dok nadolazeće ljeto kao budućnost vidi? Zamisli se nad svakom riječi svojom, 
ipak si trebao na vagu da je staviš, ako je preteška da je baciš, ostaviš samo one 
 koje mogu da lete, one koje ostanu u vječnosti zapisane. Dragi moj.
Ne nisi trebao da zamijeriš slatkom snu iza tjemena što je zbunilo javu. Ne ne znaš 

ti kako izgleda kamen iz kojega niče cvijet, a ispod se koprca zmija...kako se u 
srcu ljubav čuva, kako se uspava um, kako izgleda prazna noć koja rodi jos 
praznije jutro. Ne znaš ti, kako u podnožju vjetra čeznja mine i kako je kad gubiš 
ono što nisi ni posijedovao. Nisi mi trebao reći:Volim te. Mračne dubine se 
ne mogu voljeti, to su samo predjeli bez sunca. Zavolio si nepostojeće. Sada ti nebo
 na ledene obale liči i sikćeš kao zmija ispod kamena, ne volim te, više.   
Niko te ne sluša jer, niko ne voli ni mjesto, ni riječ koje sunca nema. 
Niti jalovu noć, koja ne rađa zoru. 
Dragi moj!

DRAGI MOJ * II dio...
 
Ne, nisi trebao, nista reći. Ovo je sve zbog moje pjesme što stegla je srce pa 
sam je otkinula i bacila, ne čita je niko. Nisi trebao ni ti. Sad se majušno 
sunce smije i ruga izgovorenom bijesu i poganim riječima što si izgovorio. 
Ne postoji ni utjeha, ni oproštaj, samo neki crni otrovni sok koji ti kroz vene kola.
Dragi moj.
Zaustavljena kod pisanja slatkoriječivih pisama na mekanom baršunastom papiru, 

čekam da se završi neizvjesno kretanje zavisti tvoje nad nedužnom dobrotom mojom. 
Meni se moze reći svašta i sve da prećutim. Ali negdje u srcu olovke ostane 
zapamćeno i ona poslije šara govoreći umjesto mene. Prevarila te moja tuga, 
moja ljubav i moja naivnost. Trenutna glupost koja se samo prerušila, 
puštajuci te da misliš, kako mozeš...ali ne, prividnost je to.

Bježiš i vraćaš se kao kukavica...pa opet...pa opet...u međuvremenu vireći 

iza čoška, gledajući močnije od tebe i smišljajući. Šta? Kome? Čemu? 
Nikada ni na šta odgovor nemaš. Zašto ga tražiš od mene?
Ljepotu postojanja ne razumiješ.Zakasnio da ti objašnjavam.

Spominjući kap vode na dlanu, izmamio si mi osmijeh. Šta ti znaš šta je kap i 

kolika je njena dubina. To znaju samo odabrani. A ti! Ti,tu ne pripadaš. 
O, vrlo smjelo skupljanje osjećanja i previše upućenih mi riječi nizašta.
Ovo ce sve ostati zapisano, čitano i protkano tobom. 

Kazao si:"Stavi još moje ime". A ne. Tvoje ime nije zaslužilo da putuje kroz 
vremena buduća, niti da ostavi traga.

Ako umrem pre tebe neka me spale. Samo zato da možes da vidiš da kad me u 

šaku staviš, pepeo kad budem, još mogu da gorim i grijem ti dušu i da jos mogu 
vatra da budem i ostanem. Kada bi ti razumio to. Moj vječito pogrešan odabir 
ljudi kojima nikada ništa posvetiti ne treba. U ovom ludilu i sljepilu, 
 pisanje i gubljenje vida. I zatomi sve radosti koje čovjek ima u sebe.

Ah, da li je to mržnja? Ili mi je predodređeno da učestvujem u svim prizorima duša 

koje ne mogu da se pročiste ničim, koliko god im pokušavaš pomoći samo jos 
vise skupljaju čemer i jad.

Okrenuta prema suncu, cvijet koji nikako da se probudi i pronađe nit. Nit koja će 

da spoji ljubav i mržnju kroz život koji još nije završen. Ali je prošao. Poslušno. 
Iza mojih leđa i tvojih riječi koje ću preboljeti. Ostajem ono što jesam.
RIJEČ.
TEBI nepoznata slova.
Dragi moj!



* * * * *

POEZIJA I PROZA - Ranka Lukić



 

8 comments:

  1. Još jednom od <3 hvala, Miloše :-)

    ReplyDelete
  2. Hvala svima
    na praćenju mog Bloga od srca :)

    ReplyDelete
  3. Divno, želim ti mnogo uspeha u pisanju...
    Sve je napisano baš onako iz duše, to se oseti...
    Veliki pozdrav Dr.

    ReplyDelete
  4. Hvala Dragane, ja tebi zelim mnogo srece i uspjeha u zivotu.
    Pozdrav!

    ReplyDelete
    Replies
    1. Sretno sa Blogom,
      dalje vidim ideš sama, lepo :)

      Delete
  5. Nikada nisam sama, okrutno je biti sam... :-)

    ReplyDelete