~ P O E Z I J A ~ Ranka Grbić


KAD SKLOPIM OČI

 I ništa neću, ostaviti nikom,
samo još nada, vitla oštrim mačem,
sve moje i onako ne pripada meni,
dok posrćem, padam, ustajem i plačem.

I opet se rodilo neko mračno jutro,
u kojem me prate bezglavi svirači,
ni briga me nije za vraga u meni
i stih koji viče, plači, samo plači.

I cijela muka što proždire zemlju,
samo slavi jade bepomoćnih ljudi,
lomi život k'o staračke kosti,
i sve se to trpi. Zašto?
Zarad kojeg trena ludačke radosti!

Ah, možda se danas na koljena spustim,
šćućurim na dlanu jedne davne želje
i pomolim onom, kom se stalno molim,
da nesrećnim tugu u radost samelje.

   

 *********

   UZGLAVLJE ŽIVOTA

Misao si moja koja kosmos krasi,
strast u svaku poru tijela pretočena...
ruke tvoje na bedrima mojim,
zauvijek u tebi, ja sam zatočena.

Maziću te, ljubit, osmijehom te budit
ugrizom te rasut kroz vjetar što puše, 
Ti si uvjerenje da postoji nebo,
nad kojim je carstvo gdje vjekuju duše.

Razlivene boje ljubavi i strasti,
uzglavlje i život što s kandila kapa,
misao si moja kojoj ne dam pasti,
vječna borba svjetlosti i mraka!

I kada te nema, kad te bolom tražim,
osluškujem Tvoj korak kroz poljane maka,
koliko god znam da mi nećeš doći,
ljubav tvoja svijetli tišinom iz mraka.

***


Zagrljaj koji svojom toplinom ugrije dušu,
poljubac koji je sam po sebi ljubav,
strast koja je kao kapljica vode,
a stvori more nepresušnih želja,
zar to sve nije svjetlost
ukradena sa zvijezda
i snaga koja nas vodi ka vrhu,
dok nas neka oluja ne vrati izvoru
sa kojega smo krenuli tražeći,
nemoguće?!
****

Bila je to mladost u nevrijeme,
sa bolesnim karikaturama
punim ironije i cinizma,
kad nebom tutnje neke mračne sile,
kad se munjevitom brzinom mržnja širi.
Bilo je to u vremenu koje nam duguje živote.

Čini mi se da sam tada postala
 Gojina "Burleskna vizija noći"
"Šta hoće ova avet",
zatim iznenada od straha,
pretvorih se u kockicu leda
i nikada me više sunce dotaklo nije
i ljudski glasovi su mi postali samo simboli,
a samo sam željela
da tu kockicu ubace u čašu žestokog pića,
u vreli ljetni dan,
popiju i osvježe se,
a onda sam shvatila da bi se otrovali.
Sačuvaj bože!

*******

Neko pusto mjesto, gdje nema gužve,
puteva, znakova, prolaza, ključeva,
poraza i pobjeda,
pera i hartije, smisla i besmisla,
žala ni nostalgije!

Neko pusto mjesto sa uspomenama,
poljanama  kojima odzvanja tišina,
drvećem u čijim krošnjama vjetar rađa eho
odlutalih misli...

Neko pusto mjesto na kojem se ugnijezdila vječnost,
zaspala između zemlje i neba,
na samoj ivici slobode i života

Neko, neko pusto mjesto u zvijezdanom hladu,
gdje su misli bistre k'o planinski potok.
******



LUTAJUĆE SJENE
Ostale bi usne moje nijeme,
kad' bi jednom šapnuo mi ime,
umrla bih nagnuta nad grijehom,

zakopana u stihove i rime.



Čuješ šta ti pojem, otmi se od sebe

od laži života što lagano vene,
šta smo, ko smo, poraz?
Lutajuće sjene.

Toliko te volim koliko te dišem,
i mrtvo u meni sve za tobom jeca,
poklanjam ti srce, njime tebe pišem i
zadnji dah života, što za nama kleca.

Kad bi samo jednom šapnuo mi ime,
postala bih mala, nježna zraka
i otrgla Tebe, sjenu koju ljubim
od zlokobne tuge i vječitog mraka.
*******

Moje su pjesme kao kiše

koje potpisuju zaostavštinu

i mislim da su me prepoznale

još u trenutku rađanja,

znajući da ću njima da liječim rane
i ništa više i ništa bolje od toga.
****


SVIĆE


Kako da ti pričam,

a vrisak da skrijem,

dok nam vjetar čežnju

polagano njiše,strah me,

raznijeće je vrijeme
i isprati tople septembarske kiše.

Pljušti li u nama samoća i
tama,
dosada što čeka vuka il'čovjeka,
pa klizne niz lice kap iz zjenice,
kap po kap
i krenu bujice...

Znaš li šta nas čeka?
Ništa biće, samo nova bora
na kojoj se budi jutro...
SVIĆE...
   ...

***********



Jutros me probudio zvuk muzike,

dopirao je iz daljine
da li  mi se samo učinilo,
da neko notama nježnim pokušava
premostiti taj pedalj čežnje,
koji je potreban za dodir i uzdah
olakšanja?

******

TRAG


Mnogo smo se voljeli, 
mnogo smo propatili, 
mnogo toga dobili i mnogo izgubili,

 svaka bora na licu je put

 kojim smo putovali,
a stihovima ostavili trag
 da smo postojali!
*******
OSTVARENJE
Zagrljaj koji svojom toplinom
ugrije dušu,
poljubac koji je sam po sebi ljubav,

onaj, za koji nisu potrebne riječi,

strast koja je kao kapljica vode,

a stvori more nepresušnih želja,

zar to sve nije svjetlost
ukradena sa zvijezda
i snaga koja nas vodi ka vrhu, dok nas
neka oluja ne vrati izvoru
sa kojega smo krenuli tražeći,
nemoguće?!

****

NE PITAJ OD KUDA KIŠE
Kad gledam u nebo,
pomislim kako je pokupilo
sve naše jauke i osmijehe,
neispunjene želje i neodsanjane snove,
svaku muku znojem okupanu,
našu zbunjenost o onome što saznasmo
i pretešku borbu da saznamo,
ono što nikada nećemo.

Kada gledam u zemlju,
pomislim kako je pokupila sve vode
i nikada joj dosta nije, vječito žedna,
upija i sniva život,
ne mareći za nestanak, čekajući
uvijek sa istom misli: -
Tu sam za vas, pokupite grumenje,
zatrpajte zadnju iskru bola.

Utabajte bez straha novi put.
Neko će vam već popločati tu stazu,
kojom ćete da se vratite na početak.
Tamo, odakle ste pošli.

Možda ćemo se  tražiti, misleći da smo se izgubili,
možda se  i pronađemo, nećemo se prepoznati.
Svaki zaborav je isti, jedino po čemu se prepoznati damo,
samo, ne umijemo, jer ne želimo nikada više,
da na sebe ličimo.

*****
  
IZGUBLJENO PROLJEĆE

Beograd u ljeto......
Avgust će jednom da nas pita,
šušti li septembar kojim koračasmo
sretni i sjetni, naizmjenično,
na sasušeno jesenje lišće,
koje je skupa sa osmijesima odnosio vjetar?
Osmijehe koje smo davno zaboravili,
uz put tegobnog života,
kao da su nepotrebna stvar.

 Ljubav smo stiskali u  šakama,
želeći je sačuvati zauvijek
iako smo negdje u dubini duše znali,
da je svaki novi stisak, znak za kraj.

I tako smo samo topili led,
vrelinom dodira,
dok zadnja kap iscurila nije.
Šta nam je ostalo, od svega,
dragi?

Miljacka i grad koji se ogleda u njoj.
Sava i brodice usidrene, nekako usamljene.
Pogled sa kule koja pamti prve dodire.
Kafić i moj topli nes sa dvije slamčice,
čudna mi čuda, u svijetu, kome malo kad
pripadam.
Njemu ne, ali Tebi da, jesam
i uvijek ću.
Znaš, poezija zato i postoji,
da voli, ljubi,
raduje se, miluje i nježno i strasno,
raskine i raskrinka, pati, otkrije tajnu 
ili je umota u vrisak koji ljudsko uho
nikad čulo nije. 
I neće.
U ovoj pjesmi koja miriše na ljeto,
na dvije rijeke sa srušenim mostovima,
u pjesmi koja miriše na zimu, na kraj,
na Tebe, na zaborav.
Dragi moj!



* * * * *


 LJUBAVI


Daleko negdje
Rastapa se muk
Agonija rastanka i
Gitare zvuk
April u Beogradu
Novu ljubav sprema
Uzdah

Ljubavi ne tuguj
Ukradi od uspomena
Biraj ono najljepše
Ako te sjećanje na mene zaboli. Znaj,
Voljela sam
I još te nježno volim.



* * * * *


ŽIŽAK

Nisam ja plašljiva srna
koja govori strahove svoje.
Srce maleno moje velike molitve izgovara
i tvrdo kamenje kleše.
Mogu da budem k'o pjena.
Mogu k'o stijena.
Mogu ćuteći da blenem u nebo
i zauvijek ostanem prikovana uz oblak.

Ali ne mogu da spriječim glas tuge

da izgovara me kroz riječi,
goreći kao žižak u mrkloj noći
čekajući da se ugasi.



* * * * *

DODIR

Nema tog' sna, mašte
niti najljepše pjesme,
koja će da nadomjesti osjećaj,
dodira.
Oh, kad' zamiriše uzdah kao proljeće
i kad oči se sretnu u čežnji
koju ispuni sreća.
Nikada se potrošiti neće riječi,
VOLIM TE!

I dlan na obrazu koji gori
i pramen sklonjen sa oka koje moli,
da ne prestane ovaj stvarni osjećaj
radosti,
jer, Te volim i jer, me voliš.
Ti i ja, bez sna. Bez tuge...
Postojiš i postojim.
Da Ljubav ne bi bila samo Riječ,
govore naše oči i ruka u Tvojoj ruci.
Voljena nježno, pjesmu Ti poklanjam.
Samo našu!
                                                                  Dragi.                                                     Dragan Š.


* * * * *


BUDI MI...

Ako ti putovanju, put smeta,
izgubi ga i
zalutaj u pjesme moje.
Budi mi

početak,
tek rođena zora,
glas koji smiruje tugu,
riječ neizrečena, u oku skrivena,
sreće kap...

Budi mi
obilje smijeha,
naglasak na zaboravljenu nježnost,
staza ka nebu, java i san
utjeha, ponos,
razlog za radost i novi dan...

Biću ti
mastilo od prošlih suza načinjeno,,
obraz, umjesto hartije bijele.
-Pišimo skupa novu stranicu života. -
Kiša ljubavi biću ti...
i svako ću veče
da se ulijem, u naručje
Tvoje.

Budi mi,
na svijetu sve.
Jedini,
u pjesmama mojim.
Budi mi razlog da napišem,
najljepšu pjesmu ljubavnu.
( NE BUDI ME..... )

* * * * *




* * * * *


 BIJELE NOĆI

Tuguju želje!
Zvijezde ugašene,
Lagane kao duše

Između svijeta dva plove........
Okruglo vrijeme
Na zemlji poravnatoj
Od ubogog hoda,
Utrlo trag jauka.
Raduju se zle vode
Brodu, koji prestrašeno gleda dno.
Potonulo je sutra,
Odjekuje proročanstvo.
Prsti u praznim dupljama očnim,
Prazne ruke iz kojih iskliznu
Prazno srce.
I nikad kraja dok je daha,
Od uzdaha do uzdaha,
Od kostiju do praha.
Niti pjevam, niti postojim
Bijele noći, kao
Puste želje
U mislima mojim!


* * * * *

 ODLAZIM
( A, negdje tamo u daljini, u plavetnilu neba, kao da se pjesma tvori.....)

Odlazim...
Vraćam se tjeskobama svojim.

Spržila sam glasne žice prizivajući
istinu...
Zamutila očni vid pogledom tražeći
dobrotu...
Ne, ne tražim ja pohvale
mom malom, bijednom, životu...
Niti mi utjeha treba, niti rima bogom dana
da stignem odsjećenih krila do neba...
Ne, neću da se ponavljam, da dalje od "voljeti"
ništa drugo ne znam...

Ne treba mi leptir ni cvijet, niti istrošeni na dlanu

cijeli svijet...još manje patetika, erotika, pornografija...
prostakluci, pjesmice, kurvanjska posla...
Ni pakao rata koji preživjeh, sahranjujući
bolje duše no što je moja...
Ni pokušaj da dokažem kako smo pod nebeskim svodom
isti svi, da smo stvoreni od ljubavi...
Vraćam se tjeskobama svojim,
u srce o čije hridine svom silinom udara visoki val
mržnje nečije.
Odlazim jer, kako mogu da se vratim drugačije i pjevam
o, kako nježno i kako samo voljeti znam!


 * * * * *


 POSTOJE JUTRA TAKO NEKA ,ČUDNOVATA, KOJE PORODILA JE ISTA TAKVA NOĆ...TUŽNA JUTRA...

Kad prođe ovo sve, nestane u trenu...ostaće nada da će neko nastaviti ono što
započele su tužne oči kojima je sudba dozvolila samo jedno: da pogledaju u dubinu duše...

Da li je dovoljno pitam se?
Suza mi obrisa pjesmu.
A htjela sam samo da...
Dodirnem ljubav!

~~~
Nedostaje mi jedan osmijeh
nježan i blag, osmijeh koji zaluta
u tužne predjele moga sna...
Nedostaje mi toplina usana
koje šaptale su tajnu veličanstvene ljubavi...
Nedostaješ ovoj nemirnoj pjesmi
neukrotivoj,  kao nad ponorom val...
Nedostaje mi riječ koja opisuje kraj...
Jutro čudno neko, jutro u kojem,
 nedostaješ.


 * * * * *


OTIĐI

Nekako me podsječaš na tugu,
hoće mene ona,
na jutra prazna i mrtva,
podsječaš me na sve ono
što pokušavam zaboraviti.

Nekako bi bilo dobro, da si duh samo
i da nestaneš u magli, kao
ružan san, san, san!
Otiđi!
Ti si crna noć,
Ja, sunčani bijeli dan.


  * * * * *


SINE MOJ

Jednom, kad budeš čitao poeziju iskinutu iz duše moje,

Da li ćeš umjeti prepoznati, riječi tuge
Da li će srce tvoje tad, shvatiti sav moj jad
Da li ćeš oprostiti mi, što često bijah ovakva
Tebi neshvaćeno, tužna, sjetna, nesretna
Da li ćeš oprostiti mi, što mi uvijek uspijevalo nije
Da svaku suzu, a mnoštvo ih je bilo, sakrijem od tebe,
A Bog mi je svjedok, da svaku i najmanju kapljicu na
licu
Pokušah pred tobom opravdati kao smijeh do suza.
Nadam se da ljubav neizmjerna moja
Pokriće sve dane u kojima si gledao odsutan pogled moj.
Nadam se da tvoje dozivanje mene
Mene koja sam te tako žarko željela
I sa tako silnom željom iz ljubavi dobila
Neće prestati i kad ne bude me
Jer, ja nisam majka samo, ja sam prijatelj tvoj
Tvoja zaštita, čuvar tvoje sreće, mili moj
Ti koji dade smisao životu mome.
Nadam se da ćeš jednom, kad ne bude me više
Shvatiti ove riječi moje i oprostiti mi tugu
Jer, ona nije tvoja bila, tvoje bitisanje u životu mome
Umanjivalo je svaki taj tren žalosti
Jer moj put takav bio je, trnovit i težak,
A tvoj sam posula laticama ruža
Da miris te opije i hod lakši da ti bude
I sve što mogla sam da olakšam ti, uradih to
Jer to je moj zadatak i zadovoljstvo najveće.
Oprosti ako nešto propustila sam
Ako sam ponekad prošla pored tebe zamišljena,
A nisam ti obraz pomilovala i rekla ti
Milioniti put: Volim te toliko silno i jako
Da kad me i ne bude, čuvaće te ova ljubav moja
Sine moj!


* * * * *

MOJIM SINOVIMA MLADENU I ALEKSANDRU


I opet će mi nevažno biti
da li će se zalediti modre rijeke
od snova mojih kroz uzdahe ljubavi...
jer, opet ću da te ljubim
i da ti pjevam, o kako volim ja...
I kad mi fale riječi koje čula nisam...
i kad mi fali ime koje bih u naslov da utkam...
nježno se nasmijem pokušaju
da se zabrinem kako ću da zvučim...svejedno mi..
jer, opet ću da te ljubim i da ti pjevam,
ponavljam vječnost, sve već rečeno
o, kako te volim ja.............

I opet će muzika da me zavara...
i da me smore i smožde ljudske laži..
dizaču glavu prema nebu
pokorno moliti...
samo mi ljubav nemoj uzeti
da mogu Vječnost pjevati...
svejedno kako zvučim,
jer, najljepse voljeti znam....


  * * * * *


NE BRINI

Ne brini,
nema kraja,
nema granice poeziji...
Kraj ne postoji, to ti se samo čini
od oblaka za koji se zakačila duša
da pasti će nebo u šaku moju...
Greška!
Lukavo i mudro se ne pišu pjesme
Kako nam srce misli,
tako nam ruka piše.
Prijatelju,
naruči muziku sreće
Biće potrebna svima
i nama i njima,
svima preostalima koji se ljudima zovu...



* * * * *


ZA ELIZU
 
Rastačeš mi misli, pokušavam utonuti u san
govoriš, mila nemoj da snivaš,
jutro je, svanuo je novi dan.
Miris svježeg cappuccina,
Beethoven sa susjednog prozora
za svoju Elizu svira.
Malenu šaku svoju, na usne tvoje prislanjam.
Šuti, šapućem.
Polusanjivim očima, ispod trepavica čežnje
osmijehnem se,
pogledam te i upijem jako, jako,
medeno,
zatvorim te kao pčelu u košnicu punu meda.

Uživaj!

Dvije šoljice toplog napitka smjestile se
između naših ruku, drhtaja dva,
opila sva čula.
Beethoven zaćuta, negdje tik pored
krenu divlje muzike zvuk,
sklonim šaku sa usana tvojih,
spustim na njih poljubac
i zamolim, dušo, znam želje tvoje,
ma pusti me da snivam.
Bar toliko dok muzika stane
i mirisno jutro ljubavi,
niz dan bijeli otplovi, nestane.......
Ispijmo našu kaficu i sačekajmo
možda nas Beethoven još jednom,
počasti sa prozora susjednog,
tom nježnom igrom prstiju, što miluju dirke klavira.
Fur Elise!

~


  
* * * * *



KROZ KROŠNJE PRASTAROG DRVEĆA

Noć, prikrala se opet,
a u mom duhu lagano muzika svira,
dok kroz krošnje prastarog drveća,
naslikanog vještom rukom slikara ljubavi,
vjetar virtouz nježno miluje, dirke klavira.
Zažmuri,
tako ćeš ugledati vode
koje nas nose i tako ćeš saznati, šta znači
pjesnikom biti -
Odavde do vječnosti, preko mostova
što spajaju nemoguće.
Čudni dijalog između mene i početka,
u noći koja se kao lopov ušunjala
u misli moje. I sjaj!
Oči tvoje.
I kraj - koji to nije,
i srce - u koje se kao vodopad slije,
jutro vedro.
I moje golo bedro, koje sva čula budi.
O, nerazumni ljudi!
Ko će pjesniku da sudi,
što slaže rime,
ni nebeski sud noćas nema ništa s time.
Ogoljavam do koske dušu,
slušajućiu svijetu samo mome,
kroz krošnje prastarog drveća
kako vjetrovi ljubavi pušu..
Noć se prikrada, čudnog li mira,
dok u duhu tvom i mom
najljepša muzika svira!


 * * * * *


ŽEĐ

Raskopčavam misli svoje
i puštam željama vrelim da izađu
dotaknu te
da prstima ko po dirkama klavira
po tebi šetam
najljepše akorde biram jer, osjećam
i želim i volim
taj nježni zvuk muzike u meni
i stiha u tebi...
i znam za raj...
za oči koje su žedne mene
jer,
kada te čitavom sobom taknem
polako, da vječnost traje
vječno i gorjećemo ljubavi
ovom našom
slušajući šumove čežnje
iznova i iznova...
i opet, ne prestajući...
Žedni jedno drugoga
zauvijek! ...



 * * * * *


MILION... MISLI

Mislićeš da lažem, ko i ne bi
Ali istina je živa
Da čekam te kroz stih
Pretvorena u kip, čini se, milion godina
Pretvarajući se da sam pjesnik sreće,
Izigravajući komičara tuge,
Glumeći život naopačke, uloga sporedna
Ma znam...
Mislićeš da lažem, kad kažem
Da mi glavna uloga nije ni važna.
To vrijeme dugo kad se čeka
Napravi čudo od čovjeka.
E, znaš li ti koliko je godina... milion,
Znaš li kako je dugo kad se toliko voli
I voli i voli... do ludila... istina živa
Viša je to sila, dragi moj, znaš?
 Eto, tek sada mi vjerovati nećeš, mislićeš...
Pa misli šta hoćeš...
I da, nisam ni pjesnik, ni komičar... osim
Što ulogu imam, sporednu.
A samo zato što volim, pogrešan raspored riječi.
I što mi rima nije od Boga dar.
Ah, vrlo važna stvar.
Ako ova vatra ispod moga čela
Sagorjela nije svih ovih milion godina čekanja,
Neće u pepeo pretvoriti ni ove moje riječi
Koje mogu teči, beskrajno
Dokazujući ti da je moguće dočekati
Milion...misli...



* * * * *


 KAŽI MI

Ti ćeš da mi kažeš kako se prave zvijezde
i mjesec od papira... o, da!
Znaš li,
kojim bojama se oboji duga
ispod koje prolaze olovni vojnici
sa namučenim praznim čahurama
koje na barut mirišu...
Misliš li da se time stvara svijet?

Ti ćeš da mi kažeš volim te
i voljeću ... i kada me ubiju
pa iz zemlje iskopaju gladni psi
koji na istinu laju, prokleti da su...
Šta to bi? Šta se desi?

Premjestiše me sa zelenih poljana,
onesvještenoj rijeci sa obalama divljim
i vrbama tužnim na kojima slijepe ptice
pjevaju u tami...

Ti ćeš da mi kažeš kako se ugasi sunce ,
zaluta među groblje gdje se sahranjuju
hrizanteme...
Ti ćeš da mi kažeš, kako mi zvuči pjesma
kako odjekuje kroz dan,
ne vrištim ja, nježno šapućem -
ovako izgleda čovjek i njegova zemlja
koji izgubiše miran san!



* * * * *


MIRISI
 

 Sakriću te u proljeća naša
U pljusak ljetni, dok srce moje
Prašinu po putu diže.
Sakriću te u nepokretnoj riječi
Koja brzo izgubi svoj smisao,
Kao miris nježnog cvijeta koji opija
Tren jedan.

Sakriću te u golotinji duše moje,
Izgubiti te u sebi,zarobiti zauvijek.

Dušo moja, treba znati,

Opisati miris ljubavi,
Miris cvijeta kroz uzaludni vjetar.
Govoriti, a svaki put drugačije reći,
Pokazati srce svima i umrijeti,
Sakrivajući tebe u vječnom snu,
Dok sviće zora, umorna od tuge naše.



* * * * *


LUJKA



Dok pišem,
na krilu mi uvijek leži jedna knjiga,
u lijevoj ruci cigareta.
Koja će od ove dve glave da mi dođe,
potpuno mi svejedno.
Dok pišem,
riječi  me izdaju,
osjećam se kao sužanj i talac dobrote
koja me nikada osloboditi neće
ropstva.
Dok pišem,
dan niz Savu otiče,
noć otvara odgovore na pitanja,
zora puteve čovjeku.
Dok pišem,
o kamenu,
o pepelu, 
o nadi,
životu i smrti,
vodim dijalog čudni, sa ljubavlju.
Dok pišem,
zaboravljam, šta sam to podijelila
sa istima kao što sam ja.
Važno je da posjedujemo isto.
Sadašnjost trenutka.
Budućnosti vječnost.
Dok pišemo kao da  držimo ravnotežu
pjesmom.
Nekako mi se čini da spašavamo svijet.
( LUJKA! )



* * * * *


NEKI BI REKLI NARCIS


Jedni me šalju u pakao
drugi mi nude raj,
a ja samo pjesmice pišem
i tu je kraj.

Zašto kraj?
Jer se kraj, rimuje sa raj.
Zašto pjesmice pišem?
Ne zato da lakše dišem.
I bez njih i bez ovih prvih i drugih
punim plućima dišem.

Ne treba meni vječnost, ni kosmos cijeli
o, poezijo crna ko te sve "dijeli"!
Ni zvijezde s neba, ni srebro, ni zlato,
niti LJUDI koji u čas iznjedre pjesmu gdje caruju
trulež, mulj i blato,
ne trebam ništa slično,
ovakva kakva jesam, osječam se
ODLIČNO!!!



* * * * *


POVRATAK

Na putu ostali su snovi,
uz stijenu prikovane želje,
tugu pokrila tišina noći,
od siline pada raspukoše se metafore...

šta je pjesnik htio da kaže,
koga da obmane, koliko ih je uspio da  slaže?
Kome je bitno, koliko je čemera u šaku stalo,
koliko se od svanjavanja do mrkle noći
skupiti čemera, dalo?
Vrlo važno!
U raj cvjetovi odlaze, sa mirisom duše,
oni koji ostaju zaustavljaju dah,
od daha do daha,
od uzdaha do praha,
izmedju pad, produžava agoniju zvanu
ŽIVOT...
Kad' ono rekoh, pokušavajući pjesnikom biti:
Niti pjevam, niti postojim,
puste želje u snovima mojim.
Posljednji cvijet kao ničiji gost
kuca na vrata istine.
Iza ostavlja laž i prostor za ljepšu,
iz duše isčupanu
PJESMU!



* * * * *


EVO TI SUZE MOJE

Nemoj se tugom kititi,
savješću oči kvasiti.
Kasno je,
evo ti suze moje.

Malo je vremena ostalo,
da vratiš stare zakletve,
niz obraz ti klize želje, smrznute
umjesto kapljica toplih,
evo ti suze moje.

Počinje noć besana,
bol - spomenik, od kletve isklesana,
vraća kusur od života.
Bumerang!
Otkotrljao se biser u nepoznato.
Uzalud se kaješ, slušaj,
čuda se dešavaju,
otvori šaku, pogledaj u dlan -
vraćam ti poklone,
evo ti suze moje!



* * * * *


ČEKAM

Zaboravila, pa se podsjetila
koliko čekanje zna da boli,
zatvorila ljubav u sićušnu  sjemenku
da samo voli.
U neznanju kidala utrobu,
čeznula i pjevala, stala
i nestala,
pokušala zaboraviti da tu je ona,
peče, nije prestala... nesrećo!
Kao bez kazaljke sat,
tik tak, tik tak, otkucavam riječi.
Slušam, dječiji hor pred gluvima poje:
prostrtim dolinama pitomim i
visokim liticama sa kojih se bacaju
nade.
Kraj!
Znaš li koliko čekanje zna da boli?
Ne, ne znaš!



* * * * *


MIR

Odćutaću:-
ovu pjesmu,
dan s dušom, dan potpunog mira,
noć slatko - tihu,
blagosloveno jutro,
prijateljstvo između:-
neba i ptica,
vjetra i opalog jesenjeg lišća,
sunca i cvijeća,
jutarnje rose i trave,
ruke u ruci,
pogleda koji govori i ljubavi,
trenutka i vječnosti.
I, ništa više neću reći.
Ovaj put!



* * * * *


PUTOVANJE

Pronađi se u imenu novom,
u zidu iz kojih ne niču zvijezde,
u srcima opasanim bedemima zla.
Ne pronalazim se tu,
odlazim ja.

Ne dotiči više riječi moje,
ne svađaj me sa koracima usklađenim
uz božanske muzike zvuk,
ne huškaj ljude, kao pse,
pokušaj, možda možeš bez zla.
Jeza me obuzima,
odlazim ja.

Izdvajam čiste pjesme i čiste duše,
kroz preostalo, čisto vrijeme.
Kroz život plešem kao balerina,
lagano, nježno sa ovom zadnjom misli
koja pjeva........putujem dalje.
Ne okrećem se, zaboravljam vodoskok zla.
Odlazim ja!


* * * * *


NA DNU

Došao od nekud iz tame
pokupio mi oči
oduzeo ime, sad više ništa ne počinje,
samo se sve na počinak sprema i nikoga
nigdje, nikoga nigdje, nikoga...!!!
o, zašto nisam bar nijema_

I zašto mi stalno iz kamena hladnog
cvijet niče, zašto me crna ptica noći ove
viče i nariče...
Da bar svane ili da stane...kuca i kuca,
neće da prestane!!!

Nekud iz tame, očiju gladne ptice
neznalice,
uzalud čekaju oči ispijene moje
i ime sa kojim ništa ne započinje..

Ružnog li sna, da mi je do dna..do dna..do dna...
Odmora mi treba...
Sita sam krvavog crvenog vina, koje tuđe usne ispiše..
Sita sam pjesama i ljudi
koji mi dušu polomiše!!!


* * * * *


NAS DVOJE ~ POEZIJA

Kao topla ljetna kiša, rominjaš
duboko u meni,
Ti,
vjetar si u mojoj kosi, čas nježan,
čas neukrotiv i divlji,
vatra si koja dahom prži moj vrat,
voda si koja orgija na izvoru mome.

Sve si i ništa si, tu si,
a ne postojiš.
Izdajnik, koga sam žudnjom dodirnula.
Ljubavnik, koga sam stihovima ljubila.

Ja,

miris koji je opio sva tvoja čula,
vrh duše, kao vrh jagodica prstiju koje šetaše
po uzdasima tvojim, lagano,
kao po dirkama klavira,
magija, iluzija,
čas nježna k'o morska pjena,
čas divljakuša koja pamet pomjera.
Pratiš li me ili si se zaustavio, shvativši,
da toliko mene u tebi ima,
da smo jedno.
Nas dvoje!
Poezija!



* * * * *


OPROSTI MI DUŠO

Oprosti mi dušo, evo te molim.
Ne dozvoli da te bolim.
Oprosti zamršenim mislima mojim,
Razumljivim samo odabranima.


Oprosti mi dušo,što rođena sam
Ovakva,
Ne približena tebi.

Prepoznao si kraljevstvo u meni

Pa bi da ga srušiš.
Svaki trenutak radosti bi rastopio
U sjajne suze,
Tvoje mračne pute da osvijetljavaju.

Gdje ti je srce,dušo,

gdje obala njegova, gdje dno?

Lutajući iz riječi u riječ, zalutasmo

U vječito ćutanje

Tražeći se u čežnji, pronađosmo se

U zaboravu što boli.

Razgolitila sam svoj život pred tobom,

Do kraja.
Ipak, ne poznaješ me.
Ne umiješ ti s ljubavlju osvanuti.

Oprosti mi dušo, molim,

Što dopustih da voliš
Nemoguće!


 * * * * *


PIŠEM........Tebi

Pišem ti javu kao najljepši san,
Još nerazbuđenom jutru rosnom
Dodajem suncem obasjan dan.

Pišem ti ljubavi dostojne stih
Koji na behar miriše
A na kristalno jezero liči, po kojem
Bijeli labudovi plove.

Pišem ti ljepotu obale, njen uzdah, tamo
Gdje završava se more
Prostirem bezbroj zvijezda, pred noge tvoje
I poklanjam ti sve, sve što je moje.

Pišem ti noć iz koje niče čeznja
Nepregledne ravnice na kojima žito zrije
Planine koje čitavu vječnost ljube nebo
Kap ispod oka, koju žedna usna pije.

Pišem ti, kao šapućem ti, ne boj se riječi
Ne znam ja poklanjati bol, pjevaj
Kao da ništa strašno na ovom svijetu nije.
Proljeća sjeme u srce ti sadim
Da nikne, razgrana se i zanavijek ozeleni
Drvo poezije života
Ispod kojeg ću, srećna, i kad sve stane
Da pišem.................. Tebi!



* * * * *
 

 MILO MOJE
 

Vrijeme je davno stalo
za nas dvoje...
ostaje samo pjesma čežnje
o milo, milo moje...

Poklopiše se zauvijek kazaljke sata
otvoriše nam se dugo čekana
rajska vrata,

anđeo sreće vječnu nam operu poje
o, milo moje, o milo moje...

Iz muzike nagrnu sva ljubav moja
kao bujica se sasu u ruke Tvoje,
pjesme naše duše, evo, urezane stoje
o, milo, milo moje...

I muzika harfe
koja nježno ljubeći, budi slap
noćas samo Tebi poje,
koliko može da se voli, kazuje pjesma
o milo, milo moje...

Nježna, kao morska pjena, radosna,
pjesmama u vječnosti ovijena, ja
i Ti,
dva slikara ljubavi, pjevaju kroz boje
O, milo moje, o milo moje...


* * * * *


PORUKA U BOCI .....

Zamisli,
nećeš me više vidjeti,
dodirnuti,
neću ti se nasmijati,
zaplakati,
potrčati u zagrljaj,
mahnuti na rastanku.

Neću ti nikad više, obećavam
pričati, šaputati,
ljubiti nježno tvoj vrat..
niti
vikati, svađati se,
do ludila te dovoditi.

Zamisli,
nema me i nema pjesme moje.
Nije me ni bilo..
SAN!
Uživaj u ljepšoj pjesmi, svanulo je,
teče novi dan!



 
* * * * *
 

TOPLE RUKE

Ipak je kasno i za život i za poeziju
još nam je samo vremena malo, ostalo
za komediju.
Ipak su nam iz toplih ruku iskliznule
sve želje, čežnje, maštanja i snovi,
ostaše nam ludovanja i polomljeni nokti
koji grebaše nježnost, po tvrdoj hrastovoj kori.
Ko se još bori za prošlo, preko ramena gleda
pučinu, tu ogromno prostranstvo suza
po kojem ništa više ne plovi?
Samo  smiraj koji je sve bliže,
još kojom preostalom kapljicom toli žeđ.

Ipak je kasno za velika djela,
ostaje komedija, pjeva se, a ne zna se
u cirkusu recitacija, da li bi gospa
stajala ili sjela,
Ili bi se najrađe najela i oplela po tuzi,
vozovi joj svi pobjegli, a ni jednu priču nema
o pruzi... tužne li rime i putujućeg cirkusa
koji nikako da odseli iz ove bajke.

Ipak je kasno, za sitnice  koje život čine,
nakupljene godinama.
Pakovane u kofere želja
i one su postale velike i preteške.
Eh živote, opsovala bih te ali će da mi zamjere
i važni mi i nevažni.
Postavit ću te kao komediju,
bar će neko, nada postoji, da se nesrećan
od srca nasmije
toplim rukama iz kojih iskliznuše ,
sve želje, čežnje, maštanja i snovi!
 
* * * * *

PJESMI

Ništa novo,
pjesma kao zalutala ptica,
pjesma kao golotinja sakrivena
u svoju sramotu.
Pjesma kao nevina duša novorođenčeta
koja je u sebe upila dobrotu.

Pjesma kao blaženstvo dodira,
u strasti stvorena, mirisna,
bojama ljubavi obojena.

Pjesma kao zagrljaj slobode,
kao  odgovor pjesnika na pitanje,
kud' nas ovi stihovi
vode?
-Nebeskoj rijeci iz čijeg potopa će
naše duše ponovo da se rode.
 
* * * * *
 

EJ !


Ej, ne budi se,
ništa zateći novo nećeš od onoga,
prije sna...
Ej, ne ljubi me,
dok ne uđem u tajne odaje
tvoga sna...
Ej, luda li sam ili stvarno dotakoh
svojim dahom tvoj dah...
EJ !!!!!
Ja sam tvoj korijen,
ti moje drvo života.
Krv koja vezuje kiseonik i vrijeme.
Bačeno zrno iz kojeg iznikoše
riječi, ništa novo.
Razbacane misli, rame tvoje,
na njemu želje moje.
SAN!
 
* * * * *
 
RAJ

Nebrojeno puta su te moje oči progutale
moje te usne ubrale ko najljepši cvijet
pa te mirisale ruke moje po sebi cijeloj
umirući od stida što želi te još
svaki ukras moga srca,otkinut,
od snova tvojih...

O, kako da te zaboravu otmem,
kako da te upijem u biće svoje,
pa da te osjećam vječnost?

O, gdje da te tražim kad ne znam
gdje te izgubih, u kojem pokušaju
da još mirišem na trag dodira tvoga?

Ne živim tvoju čežnju i ne milujem tvoje buđenje
niiti mrem za ramenom na kojem
upoznah raj.
Samo ljubim proživljeno kroz pjesmu, riječima,
kao što ljube drugi kroz ćutanje,
a isto se voli, pripada, isto daje
i kada prođe sve, ni za šta ne kaje.

Jer, ljubav i sjećanja na nju,
je jedino što vrijedi
i traje.
I kad' dođe kraj.

Ko me upita jednom, vjerujem li u raj?
Možda ipak on vjeruje u mene!
 
* * * * *
 
ZID

Kao ruke,
jedna koja je stiskala koprivu,
druga koja je nježno milovala ružu,
kao posljednje misli dvije,
iza jedne očaj, iza druge nada skrivena.

Kao anđeo u svoj svojoj ljepoti
i kao đavo koga moj strah skriveni, kroti.
Kao porijeklo i korijen
iz koga iznikoše početak i kraj,
riječi, koje berbu dočekati neće.

Kao jaki, u stvari slabi i lomni,
usuditi se biti drugačiji od drugih!!!
Kao kad sa visoke litice progovori
ponor,
kao ljepota što mi je opila vid ili
prokleti rat,
srušeni snovi, od lobanja podignut zid.
 
* * * * *
 
IGRA LEPTIRA !

Leptiru moj, sad možeš mirno da odletiš.
Igra je završena,
sve ima svoj kraj!
To je taj treptaj (život),
prije nego ugledaš,
predivne svjetiljke
SJAJ !
 
Ƹ̴Ӂ̴Ʒ  * ** * Ƹ̴Ӂ̴Ʒ

POEZIJA I PROZA - Ranka Lukić

13 comments:

  1. Divno i osećajno, sa dušom <3

    ReplyDelete
  2. Hvala svima
    na praćenju mog Bloga od srca :)

    ReplyDelete
  3. Veliki, veliki pozdrav, prelepa poezija!
    Želim ti još mnogo lepih pesama...

    ReplyDelete
  4. This comment has been removed by the author.

    ReplyDelete
  5. Divna , posebna, jaka , pisana dušom.Hvala što pišete, uživam u svakoj napisanaoj pjesmi na svoj način .Ima tuge, sjete, nade ,žali ali to je život. Čestitam

    ReplyDelete